LUDOST, U DRUŠTVU S FRITZOM
In principio erat Stultitia, što će reći: U početku bijaše Ludost.
U početku, kad su se poveli prvi razgovori o novoj predstavi za komornu pozornicu u Foyeru Hrvatskoga narodnog kazališta Split, zaista je postojala samo Ludost, britka i jezičava naslovna junakinja jedne od najpoznatijih satiričnih rasprava svih vremena, Pohvale Ludosti Erazma Roterdamskog, prvi put objavljene prije nepunih petsto godina. Petstota će se obljetnica njezina izlaska obilježavati naime za dvije-tri godine, 2012., a to bi, prema onom kako su se karte na stolu posložile i kako se planeti, zvijezde i galaksije gibaju, mogla biti i godina ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ali i godina (još jednog) smaka svijeta. Je li ta podudarnost igra slučaja, ili pak jedno s drugim stoji u čvrstoj uzročno-posljedičnoj vezi? Teško je unaprijed reći, ali da bi 2012. mogla biti luda i nezaboravna godina - mogla bi.
Nego, godine 2012. bit će što bude, mi ju nismo čekali, nego smo već na kraju ove, iscrpljene 2009. godine smjerno zamolili Erazmovu i ljudsku besmrtnu Ludost da se pojavi na pozornici, ali ne posve sama, kako je na početku bilo zamišljeno, nego u društvu s pokojnim Fritzom, našim Krležom. Zašto ne sama Ludost? I kad već nije samo ona, otkud smo joj baš pokojnoga Fritza ponudili za sugovornika, a njihov susret upriličili u stjeničavoj sobi hotela Eden Undreground, istoj onakvoj u kakvu je Fritz smjestio početak i kraj svoje legende Adam i Eva, a Jean-Paul Sartre svoje ukleti tercet.
Dijalog je dakako zanimljiviji, dinamičniji, sceničniji od monologa pa bi se i to moglo navesti kao dobar razlog. I bio je to jedan od razloga, ali ne presudan. Snašla bi se Ludost na splitskoj pozornici i bez Fritza, znamo ju. Dokazala je scensku umješnost u nekoliko monodrama što su se izvodile i izvode se u našem bližem i daljem susjedstvu, i ide joj to glatko jer sve što je o papama, biskupima, kraljevima, ratnicima, filozofima, znanstvenicima, pjesnicima, bogovima i ljudima govorila prije pola tisućljeća ni najmanje nije izgubilo na aktualnosti. Mogu se u njezinoj blistavoj tiradi promijeniti neki arhaični izrazi, pa smo ih u ovoj igri i mijenjali. Mogu se neka izumrla zvanja s kojima se onda obračunavala zamijeniti novima, pa smo i to učinili. Važno je, međutim, da se ono bitno o čemu Ludost govori nije moglo i nije trebalo dirati: lude su i dalje lude, hulje su i dalje hulje, budale su i dalje budale. Istina, njihova su se oruđa i oružja promijenila - napredovala su, razvila se, usavršila, reći će poklonici progresa - ali mozak koji ih smišlja odavno se prestao razvijati, odavna ne napreduje, ne usavršava se. Jednako je tako i ruka koja njima barata ostala ista ona ruka o kojoj je Krleža na kraju Areteja rezigniran ustvrdio: U svakom slučaju ljudska ruka je savršenstvo od remek-djela kome se ne bi moglo ništa ni dodati ni oduzetu... A ipak je to remek-djelo ruka majmuna. I tu se i zato se pokojni Fritz uvukao u našu igru i u dijalog s Erazmovom Ludošću. Izborio si je mjesto ne samo kao autor drama o genijima poput Areteja, Kolumba, Michelangela ili Isusa, nego i kao autor eseja o genijalnom Erazmu Roterdamskom, eseja kojim je svima htio dati do znanja kako on u XX. stoljeću, u vremenu dvaju svjetskih ratova i mnogih prevrata, stoji na istoj crti na kojoj je u XV. i XVI. stoljeću, u vremenu vjerskih ratova i mnogih prevrata, stajao Erazmo, kako je i on usamljeni ali prodorni glas vapijućeg razuma u općoj mahnitosti. Ulazi pokojni Fritz u dijalog s Ludosti i kao čovjek naše jučerašnjice, jedan od vodećih predstavnika naraštaja s kojim je svjetsku pozornicu napustilo i cijelo prošlo stoljeće, kao jedan od ljudi koji su sredinom toga prebrisanog stoljeća doživjeli ostvarenje svojih ideala, što im se već 1968. učinilo prestrogom kaznom za počinjena djela. Mi smo, ni desetljeće nakon njegove smrti i smrti drugih njegovih manjih ili većih suvremenika i istomišljenika, koji su nam skrojili mladost i zrelo doba, doživjeli i smrt njihovih i ostvarenje nekih drugih ideala, a neumrla je Erazmova Ludost pri ovom i pri onom došla na svoje. I zato smo ih spojili u ovoj nemogućoj situaciji. Spojili smo ih na ovom mjestu i u ovom trenutku, pred vama, ali ne kao psihološki i sociološki definirane dramske karaktere koji će se ponašati kao da su na pozornicu dotrčali ravno iz susjedstva i donijeli na nju netom odrezanu krišku života, nego kao dva različita stava, dva iskustva, dva svjetonazora. Njega, Fritza, kao sjenu prohujalih vremena i razorenih ideala, iz kojih je međutim izniknula i ova naša nelijepa zbilja. Nju, Ludost, kao dušu vremena i arhitekticu svijeta u kojima nam je dalje živjeti.
Boris Senker
PODVLAČENJE CRTE
Senkerov Fritz, a ovo mu je treći, i jest i nije Miroslav Krleža. Fritz je utjelovljenje sudbine hrvatskog intelektualca koji u turbulentnoj povijesti misli svojom glavom. Vrhunski majstor književne riječi, predani borac za dostojanstvo čovjekovo u svijetu koji se "izruguje svemu što se ne može ukrasti ili pojesti" (M. K.), Fritz se u Podvali ludosti nađe u zagrobnom susretu s Erazmovom besmrtnom Ludošću, koja ga navede da podvuče crtu pod cijeli svoj život i rad.
Što je od svega ostalo? Malo, gotovo ništa.
Je li moglo biti drukčije? Nije.
Je li se isplatio sav taj silni trud? Jest.
U Fritzovu porazu nazire se i njegova pobjeda. On je svoje obavio, red je na nekom drugom da preuzme njegovu sudbinsku ulogu. Mjesto na pramcu admiralske nave čeka novog Admirala.
Georgij Paro, redatelj
ERAZMO IZMEĐU KATOLIČKOG LICEMJERJA I PROTESTANTSKOG FANATIZMA
Ono po čemu je Erazmo odigrao ključnu ulogu u teološkim previranjima XVI stoljeća jest svakako njegova filološka obrada Jeronimove Vulgate. Prvo, naime, u što se i sam mogao uvjeriti bilo je to da ni sami teolozi ne poznaju baš najbolje latinski, a kamoli grčki jezik. Zato je priredio za tisak grčki izvornik Novoga zavjeta i sam ga nanovo preveo na latinski pod naslovom Novum instrumentum. U tom poduhvatu morao je uspostaviti tzv: textus receptus, dakle filološkim metodama kritički obraditi sam tekst i izvornik vratiti njegovom prvobitnom značenju, to jest osloboditi ga suvišnih i netočnih interpretacija nagomilanih tijekom proteklih tisuću petsto godina povijesti. Erazmov povratak izvorima izazvao je novu podjelu unutar crkve i udario temelje novom europskom svjetonazoru, protestantizmu. Sam Erazmo ipak nikada nije stao na stranu protestantizma jer je kao intelektualac i humanist uviđao ograničenja ne samo katoličkog licemjerja nego i protestantskog fanatizma. U prepisci Erazma i Luthera može se vidjeti koliko je sam Luther cijenio Erazmov rad, istodobno ipak ogorčen na velikog Nizozemca koji je stajao iznad mentaliteta lišenih izvornih kršćanskih vrednota i antičkog humanizma, za čiju se sintezu zdušno zalagao cijeloga života.
Kada se o Erazmu govori ili piše danas, obično se paušalno prosuđuje kako je Erazmo htio pomiriti poganstvo s judeokršćanskom tradicijom i kulturom.
Govoreći o toj "pomirbi" obično se smeće s uma sadržaj duhovnih vrednota o kojima govore ove tradicije a veća se pažnja pridaje formalnim razlikama uvjetovanim počesto karakteristikama određene epohe. Zanemaruje se također visoka razina apstraktnog mišljenja koju je dosegao (Erazmov) um izučavanjem stvarnog sadržaja svetih spisa. U vrijednostima koje je prepoznavao u različitih autora i u dvjema različitim kulturama Erazmo je vidio cilj čovjekova života: duhovno oplemenjivanje koje čovjeku omogućuje da kroz kulturu spozna vrlinu i samoga sebe.
lako u Pohvali ludosti Erazmo pod povećalom pro¬matra sve besmislice svoga vremena izvrgnuvši kritici i same antičke autore (čija su mu djela nedvojbeno bila istinski životni ideal), djelom se provlači nit živog antičkog duha, dijelom kroz ironiju ako govori sama Ludost, dijelom kroz posve ozbiljna razmatranja teoloških i moralnih pitanja gdje autor kao da zaboravlja na Ludost i govori svojim jezikom, kao Erazmo. Ova se dva pristupa u djelu isprepliću iako uglavnom dominira duhoviti ton Ludosti. Erazmova ironija bliska nam je i danas zato jer je lako prevodiva na zbilju suvremenoga svijeta. Moguće je pod naslagama vremena prepoznati probleme ljudske prirode koji su zapravo ostali isti iako je promjena forme stvorila privid razvijenog i emancipiranog društva. U svakom slučaju zadivljuje nas Erazmova otvorenost i erudicija koja toj otvorenosti daje legitimitet, vjerodosto¬jnost zasnovanu na dubokom poniranju u humanizam. Erazmo je svjestan činjenice da ljudi nisu u stanju ni slijediti a ni izbjeći etičke imperative i zato je njegova sim¬patija ipak na strani čovjekova tragikomizma. Među svim ozbiljnim ekskursima Erazmove ludosti treba izdvojiti sam završetak djela u kojem autor novoplatonskim jezikom govori o istinskoj sreći, besmrtnosti duha i najvišem Dobru kao smislu čovjekova života.
Majstor mozaika pod pljuskom gromova i topova
Kao velik majstor mozaika, Erazmo je u ime evropske civilizacije rekonstruisao monumentalan planetarij ljudskog znanja, a njegova analitička metoda, kojom je uznastojao da uvjeri Gospodu Kardinale, kako je Sveto Pismo ljudsko Djelo, koje vrvi nedostacima, već se je sama po sebi pričinjala bogumrskom drskošću, izazi¬vajući negodovanje i gunđanje (u Kristu bližnjih) neobrazovanih primitivaca još i dan današnji (1942). Živeći trajno u nervoznom (schopenhauerovskom) solipsizmu, u potpunoj izolaciji u svijetu trojice-petorice suvremenih učenjaka osamljenika (isto tako duboko nesretnih poput njega), Erazmo je djelovao izolovano, u društvenome mediju paracelzovske i lutherovske zbunjenosti, prevodeći Euripida: Hekubu i Ifigeniju na Aulidi, zaogrnut togom svoje uzvišenosti iznad krvave rulje, koja doista nije znala šta radi.
Oko Erazma više od četrdeset godina zvekeće oružje. Rim se trese u temeljima, Italiju pljačkaju Španjolci i Francuzi, a kada je 11. XI godine 1506 papa Julije II opsadom zauzeo Bolognu, papin ulazak u osvojene gradove ni po čemu se nije razlikovao od ulaska Adolfa Hitlera u Prag godine 1939. Živeći trajno na ivici ludila i smrti, ucjenjivan i gonjen, u opasnosti neprekidnih smrtnih osuda (kao i njegov prijatelj Thomas Morus), Erazmo putuje Evropom pod pljuskom gromova i topova, u prolomu oblaka i potresa, po ledu i po kiši, u maglama, od Brabanta do Engleske i do Basela, ispi¬tujući zvijezde, strahujući da je Jupiter nešto misteriozno namrgođen i nadajući se (djetinjasto) tajanstvenoj ljekovitosti eliksira za podmlađivanje. Bio je naivan pacifist liberal iz druge polovine XIX stoljeća, jalovo razmišljajući nad besmislenošću ratovanja.
Miroslav Krleža: O Erazmu Rotterdamskom - ulomak, DIPH Zora, Zagreb, 1953.
KRLEŽINA AMBIGVITETNA IDENTIFIKACIJA S ERAZMOM
Moderna Evropa otkriva Erazma povodom pro¬slave četiristogodišnjice Erazmove smrti: 1936. ti¬skaju se i prevode najvažnija Erazmova djela (u nas Pohvala ludosti), a o njemu pišu Robert Musil, Stefan Zweig i Johan Huizinga (koji dopunjuje prvo izdanje svog Erazma). To je godina ispita savjesti za svakog evropskog intelektualca jer je čovjek bio okružen nasiljem koje je sebe smatralo oličenjem istine, pravde i slobode. Postoje naznake da je i Krleža tada spoznao veliči¬nu Erazma i njegove relativne neutralnosti u vjer¬skom ratu koji je pustošio Evropom u šesnaestom stoljeću. Prije toga se ne spominje u Krležinoj esejistici. Od 1936. javljaju se u Krležinu djelu aluzije na Erazma i njegovo glavno djelo Pohvala ludosti: prvo poglavlje romana Na rubu pameti (1938) zove se O ljudskoj gluposti, a protagonist romana čitao je Erazmova djela. Ipak, do zapisa O Erazmu Rotterdamskom (napisanome potkraj ljeta 1942. a objavljenome 1953. u Republici, br. 1) Krleža nije Erazma doživio kao realnu i simboličnu osobu koja bi savršeno mogla izražavati njegove dvojbe. To se dogodilo u doba ratnih i poratnih meditacija kada je Erazmo, moglo bi se reći, ispunio Krležin intelektualni prostor i postao neka vrsta privilegirana sugovornika. Nakon 1953. taj je sugovornik opet potisnut u pozadinu.
Metoda kojom je Krleža razmišljao o Erazmu u tim dnevničkim meditacijama jest metoda ambigvitetne identifikacije: postavlja sebe u Erazmovu situaciju, postavlja Erazma u svoju dramu; prihvaća njegova rješenja, ali istodobno ostaje na distanci znajući da je Erazmova neutralnost i njegova negacija svakog
angažmana i opasna i smiješna. Njihova je drama ista: što intelektualac treba činiti u doba fanatiziranog nasilja, u doba kad njegovi vlastiti fanatici po¬staju opasniji od protivnika. Krleža je u svome zapisu osobito isticao da je Erazmo potkopao temelje Cr¬kve šesnaestog stoljeća, ali je morao reći "ne" i Lutheru kako bi obranio (ili branio) princip koji je smatrao teme¬ljem humanizma - princip tolerancije. Krleža se divi Erazmu, ostaje skeptičan prema postulatima koji¬ma se Erazmo podvrgnuo: želi biti Erazmo i isto¬dobno želi biti čovjek koji aktivno mijenja svijet ili pridonosi njegovu mijenjanju. Kod Erazma je naj¬više volio njegovu pjesničku distancu i njegovo be¬znadno lutanje morem gluposti: njegov san o luci i smirenom radu.
Stanko Lasić (Krležijana 1, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1993.)
Boris Senker rođen je u Zagrebu 1947; odrastao je u Puli, a diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je redoviti profesor teatrologije. Od 1990. stalni je suradnik Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, za koji je uredio Bibliografiju kazališta (2004), a sad s Nikolom Batušićem priprema Kazališni leksikon. Objavio je desetak znanstvenih i stručnih knjiga, među kojima su najvažnije Redateljsko kazalište (1977), Sjene i odjeci (1984), Pogled u kazalište (1990), Hrvatski dramatičari u svom kazalištu (1996), Kazališne razmjene (2002), Pozornici nasuprot (2003), Bard u Iliriji (2006) i dvodijelna Hrestomatija novije hrvatske drame (2000-01).
U trojcu pa dvojcu, s Ninom Škrabeom i Tahirom Mujičićem, napisao je dvadesetak tekstova za kazalište. Dio zajedničkih farsi, komedija, drama i libreta, među kojima su "neuzoriti komadi" za ZeKaeM Vitezovi otrulog stola i Tri pušketira, povijesne farse za Histrione Domagojada, Glumijada i Hist(o/e)rijada te O'kaj, Novela od stranca, Kavana "Torso", Trenk, Fric i pjevačica i Kerempuhovo, tiskan im je u knjigama O'kaj (1975), Porod od tmine (1979), Dvokrležje (1994), 3jada (1995) i Tri (stare) krame (1997). U posljednjih petnaestak godina Senker je samostalno napisao desetak tekstova za kazalište, većinom izvedenih: Brod (Mali Lošinj, 1995), Pinta nova (Varaždin, 1997), Pulisej (Pula, 1998), Cabaret &TD (Zagreb, 1999), Gloriana (Pečuh, 2001), Fritzspiel (Pula - Zagreb, 2002), T.O.P. (Zagreb, 2003), Plautina (Pula, 2003), (P)lutajuće glumište majstora Krona (Zagreb, 2006), Istarske štorice (Pula - Žminj, 2007) i 5 Top Hick-star-girls (Pula, 2008). Dio je tiskan u knjigama Pinta nova (2002), Tri glavosijeka (2004) i Tercet kabaret (2008). Za kazališne kritike i eseje dobio je nagrade Petar Brečić i Antun Gustav Matoš, za teatrološki rad kvadrijenalnu nagradu Marko Fotez, za kajkavsku dramu Pinta nova nagradu Katarina Patačić, a za (P)lutajuće glumište majstora Krona Držićevu nagradu, koju je s Tahirom Mujičićem dijelio i za Kerempuhovo.
Krleža prvi put proviruje iz Mujičićeva, Škrabeova i Senkerova samodopadljiva dramatičara Kraljevića u Kavani "Torso", buntovni kadet Krleža junak je Mujičićeva i Senkerova "K.U.K. operetno-kabaretskog karusela" Fric i pjevačica, a jezikom Krležinih Balada napisano je njihovo Kerempuhovo. Kao Frizta, Krležu je iz groba Senker izveo, zajedno sa Zagorkom, Šenoom i Matošem, u Zagrebuljama zagrobnim, izvođenima pod naslovom Cabaret &TD, a njegov Fritzspiel niz je "stilskih vježbi" na Krležine Glembajeve. Ispada tako da je Podvala Ludosti, objavljena u časopisu Forum (2009, br. 10-11-12) treći dio Senkerove Fritzologije.
Georgij Paro redatelj je čiji rad već desetljećima obilježava hrvatsku kazališnu scenu. Još od početka šezdesetih godina kada je završio filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu, a zatim i Akademiju za kazališnu umjetnost u Zagrebu, profesionalno se bavi režijom postavivši na hrvatskim i inozemnim kazališnim scenama više od 200 dramskih, a u novije vrijeme i opernih komada. Uz to, redatelj je i brojnih dokumentarnih filmova, te televizijskih i radio-drama.
Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956-57), dramaturg u Zora filmu (1957-59), redatelj u zagrebačkome HNK-u (1959-72); 1984-86), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976-84), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. profesor režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovački ljetni festival, Sterijino pozorje), intendant HNK u Zagrebu (1992-2002). Kao redatelj, pedagog i nositelj niza institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskog kazališta druge polovice dvadesetog stoljeća za što je primio brojne nagrade i priznanja, a jednako predan i kvalitetan rad i u ovome desetljeću rezultirao je prošle godine (po drugi put) Nagradom Vladimir Nazor Ministarstva kulture RH, te ovogodišnjom najvišom strukovnom Nagradom hrvatskog glumišta za životno djelo.
Među desecima antologijskih predstava što ih je režirao, Paro skromno izdvaja tek desetak njih, a među njima u prvi plan ističe Život Eduarda II., kralja Engleske B. Brechta, Aretej i Zastave Miroslava Krleže, Vježbanje života Nedjeljka Fabrija, Ljubicu Augusta Šenoe s Histrionima... Uvijek pri tome napominje da su i njega kao i brojne druge redatelje stvorili pisci s kojima je radio - Krleža , Ranko Marinković, Marijan Matković, Nedjeljko Fabrio, Čedo Prica...
Jednako strogo kao što sudi o svom redateljskom radu Paro ocjenjuje i onaj spisateljski, komentirajući da bi od svega napisanog izdvojio tek stotinjak stranica, no oni koji su čitali njegove brojne kazališne zapise - Iz prakse (1981), Made in USA (1990), Theatralia disjecta (1995) i Razgovor s Miletićem (1999). (Hrvatska enciklopedija, Sv. 8, LZ Miroslava Krleže, Zagreb, 2006.) - mahom smatraju da je također riječ o dragocjenom štivu iz samog srca kazališta, odnosno iz pozicije redatelja kojega i sam Paro smatra centralnom sponom u lancu: pisac, glumac, redatelj, scenograf i publika!
